Hrvatska glazba A- A A+
Hrvatska glazba je sveukupna glazbena djelatnost Hrvata od srednjeg vijeka do danas. Glazba, kao dio kulture u hrvatskoj povijesti i sadašnjosti, jedan je od njezinih podjednako i lijepih i važnih segmenata.
Glazba ili muzika je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu, uglavnom po nekom planu i namjerno. Stvaranje, izvođenje, važnost, pa i definicija glazbe mnogo ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu dijelimo u žanrove i podžanrove, međutim njihove veze i prožimanja često ovise o osobnoj interpretaciji. Zaokruženo i cjelovito ostvarenje glazbene umjetnosti zove se skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Uglavnom, za glazbu možemo reći da je umjetnost koja se izražava pjevanim ili sviranim tonovima, različitim zvukovima i tišinom između njih. Uz to što je izvođačka umjetnost, glazba spada u ”lijepu umjetnost”, jer joj je cilj estetika.
Podjela glazbe
Glazbu je zbog njene kompleksnosti, veoma teško podijeliti i potpuno točno kategorizirati. Međutim, velike se podjele lako mogu napraviti. Po tome kako se izvodi, glazbu možemo podijeliti na:
- vokalnu - glazbu koja se pjeva, tj. izvodi pjevanim tonovima;
- instrumentalnu - glazbu koja se svira, tj. koja se izvodi sviranjem na instrumentu;
- vokalno-instrumentalnu - kombinaciju obje navedene.
Srednjovjekovni počeci
O povijesti hrvatske glazbe od 11. do 15.st. svjedoče zapisi u kronikama, darovnicama i rukopisnim knjigama. Pisani 
spomenici sekvencijari, evanđelisari, sakramenti, misali, lekcionari, antifonariji svjedoče o glazbi kao sastavnici crkvenih obreda.
Prva osoba koju bilježi povijest hrvatske glazbe bio je zagrebački biskup Augustin Kažotić (1260. g. - 1223. g.) koji je organizirao crkveno pjevanje, oblikovao višestoljetni zagrebački obred i najvjerojatnije stvorio bar tri crkvena napjeva. U jednom dijelu Hrvatske, Istri, Hrvatskom primorju s otocima, Lici, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji postojala je posebna redakcija glazbe za obrede na staroslavenskom jeziku, glagoljaško pjevanje. O glazbi svjetovnog sadržaja dokumenti spominju svirače na raznim glazbalima, pretežno strance u službi gradova, koji su sudjelovali u javnim svečanostima. Dokumenti svjedoče da je u14 st. nastala naša najstarija poznata božićna pučka popijevka "Bog se rodi v vitliomi" poznata samo u stihovima sve do 1644. g. kada je s notama objavljena u”Pavlinskoj pjesmarici.”
Renesansno i barokno bujanje
Novo razdoblje u hrvatskoj glazbi počinje u 16. st., kada je u duhu renesanse, proširila svoja stvaralačka obzorja i zakoračila u razdoblje ranog baroka.
Zbirka Sacrae cantiones 1620. g. Ivana Lukačića Šibenčanina vrijedno je svjedočanstvo duhovne glazbe, kakva se izvodila u Splitu, i, uopće, jedan je od najznačajnijih spomenika cjelokupne starije hrvatske glazbe. Dubrovački plemić Luka-Lukša Sorkočević, kao i njegov sin Antun Sorkočević, povjesničar i diplomat dali su svoj doprinos pretklasičnoj simfoniji i komornoj glazbi.
Sredinom prve polovice 19. st. počinje novo razdoblje hrvatske glazbe koja se očitovala nastojanjem građanskog društvenog sloja da umjetnička glazba postane dostupna širem krugu građana.
Kao odjek pojave autohtonih glazbenih kultura nacionalnih smjerova u Europi, u Hrvatskoj se tridesetih godina 19. st. javio ilirski pokret, koji književnosti i glazbi namjenjuje osobitu društveno-političku ulogu: formiranje i obranu nacionalne svijesti. U to doba nastaje prva hrvatska nacionalna opera “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog, kao i hrvatska himna. Romantizam se u glazbi kao i u likovnoj umjetnosti iskazuje minijaturama. Male forme i solo - pjesme vrlo su popularne među plemstvom i građanstvom. Ferdo Livadić 1822.g. piše svoju klavirsku minijaturu "Notturno". Prvo građansko pjevačko društvo osnovano je u Karlovcu 1858.g., a onda i u svim većim gradovima.
Dolaskom na vlast prvog bana pučanina, pjesnika i političara Ivana Mažuranića uslijedile su mnoge promjene. Utemeljena je hrvatska opera kojoj je na čelu od 1870.g. Ivan pl. Zajc i prvi profesionalni dirigent. Skladao je oko 1200 djela, među kojima je najizvođenija opera "Nikola Šubić Zrinski".
Početkom 20.st.osnivaju se razne glazbene institucije, škole i akademije. Nastupa razdoblje opere i baleta. Mnogi reproduktivni umjetnici, operni pjevači, svirači i dirigeti (Mia Čorak, Zinka Kunc, Ruža Pospiš, Baloković, Neralić, Rudžak, Matačić, Papandopulo) nastupali su na pozornicama širom svijeta.
Počeci nove hrvatske glazbe obično se vezuju uz 1961. godinu kada se prvi put održava Muzički biennale Zagreb (MBZ), međunarodni festival suvremene glazbe koji traje i danas.
Autohtona narodna glazbala
Autohtona narodna glazbala u Hrvatskoj dokazuju bogatstvo tradicijskog instrumentarija kao i kulturnu mnogostrukost . Pojedina tradicijska folklorna glazbala sasvim su posebna i poznata samo u Hrvata: reglasta klepetalka, zvrk , buga čiga, sopile, diplice presvučene kožama barskih pijavica. Neka glazbala sa svojom sačuvanom posebnom običajnom i ritualnom
funkcijom ukazuju na predkršćanske obrede pozdrava suncu i pretpovijesne zujalice, tj. "grmavice" u obredu plodnosti, i magiji izazivanja kiše. Druga glazbala, sa svojim imenom i konstrukcijom ukazuju na daleko mezopotamsko i indoiransko podrijetlo tambure dvožice- grobničke”cindre”, "cindrice" iz Lanišća - Ćićarije i Kastavštine. Identične su s tamburama na reljefnim prikazima iz Gornje Mezopotamije, a njihovo babilonsko zapisano ime, "sinnitu", znači dvožica.Također na kulturne veze s otokom Kretom, upućuju nas dvostruka zvona. Praporci, male metalne šuplje loptice s kuglicom u unutrašnjosti, još donedavno su visile nad dječjim koljevkama u Slavoniji, jer se vjerovalo da štite od zlih sila. Također su vrlo česti arheološki nalaz u starohrvatskim nekropolama. Dvocijevne klarinetske sviraljke,”mišnjice”, “diple”, kako ih nazivaju, sa svojim različitim brojem rupica, svjedoče o razvitku dvoglasja i povećanju tonskog niza istih glazbala, ali i kulturnim vezama i mogućem podrijetlu s područja kao što su: Mala Azija, Kreta, Armenija, Indija, Iran.
